....::::SANDZAKCHAT::::....

...PASE BIHORA... .SAHIL PASA .HAJDAR-PASA .MEHMED ĆOR-PAŠA SAHIL-PAŠA Vjeruje se da se Sahil-paša doselio ubrzo nakon zaposijedanja grada Bihora i da mu je bio dodijeljen posed Loznice i Rasovo, a možda još i neke druge posjede da je imao na uživanje. On je tada odabrao da njegovo sjedište bude na Loznice na domak varoši grada Bihora. Jedan lokalitet na Loznice i danas se zove Šaraj, pa se vjeruje, a to govore i današnji njegovi potomci, da je tu bio Sahil-paša izgradio dvorac, koji je nazvao Saraj po ugledu na saraje turskih velikodostojanstvenika u drugim krajevima Turske Carevine. Tačno se ne zna odakle je i kada je ovaj paša doseljen, ali se na osnovu predanja govori da se on doselio iz Male Azije. Njegovi potomci su Zejnelovići, koji su dobili to zvanje po njegovom prvom nasljedniku, kojemu je bilo ime Zejnel. Danas Zejnelovića ima na Loznice, u Bijelom Polju i još na nekim drugim mjestima oko Bijelog Polja. Sahil-paša nije slučajno odabrao baš Loznice, gdje se naselio i sebi Saraj podigao. Loznice su bile naseljene, prema mnogim mišljenjima, još iz vrlo davnih vremena i to se naselje uporedo razvijalo kao i Akovo, odnosno prije njega kasaba Bihor. Predanja govore da je na tom mjestu bila izgrađena kasaba po ugledu na onu preko Lima u neposrednoj blizini. Imajući u vidu veoma povoljan položaj i vrlo plodno zemljište u neposrednoj okolini, naročito Rasovo sa svih strana, nije isključena mogućnost da je mjesto Loznice i bilo uređeno u smislu kasabe. To bi trebalo da potvrdi i upravo izbor Sahil-paše za svoje naseljavanje baš na tom mjestu. Istoriji je poznato da je na Loznice imao svoje dvore u prvoj polovini XIX vijeka i Hasan Hot, tadašnji gospodar čitave oblasti Bihora i Pešteri. Da li je Hasan Hot koristio pomenuri Saraj Sahil-paše, ili je bio podigao svoj, nije poznato. Čini se da su dvorci i jednog i drugog gospodara Bihora bili baš na Loznice odakle su upravijali Bihorom. Istina, Sahil-paša, mnogo ranije od Hasana Hota. Sahil-paša je mogao biti i prvi gospodar oblasti Bihora, a možda i Pešteri, uključujući tu i Korita. Poznato je da su na Loznice ranije živjeli, pored Zejnelovića i druge ugledne porodice ovoga kraja, kao što su Kučevići i još neke druge porodice od bihorskih aga i begova. To sve potvđuje da je mjesto Loznice bilo veoma naseljeno mjesto, te da je ova naseobina u prošlosti u svom razvoju parirala naseobini Bihora na Limu. O ovom naselju je pisao i Milisav V. Lutovac u svojoj knjizi "Bihor i Korita" (str. 120). Sa Sahil-pašom je došla i ne baš mala pratnja begova, aga i drugog osoblja, koji su bili nosioci sprovođenja turske vlasti na posjedima, koji su im bili dodijeljeni. Pored njih bila je obavezna i odgovarajuća vojna pratnja, koja je djelovala po potrebi, a bilo je i takvih slučajeva, u cilju sprovođenja zakonskih propisa. Za Sahil-pašu se predpostavlja da je pod njegovim uticajem islamizirano pleme Begovići iz Rasova, za koje se smatra da je autohtono na bihorskim prostorima i oni se smatraju da su najstarija muslimanska porodica u čitavom Bihoru, kao i Vraneši u Vranešu. Muslimansko pleme Begovići u Rasovu vodi porijeklo od Jovana bega, koji je, po predanju bio vlastelin. Primivši islam, dobio je begovsku titulu i zadržao posjed u Rasovu, Resniku i Loznicama (Milisav V. Lutovac, nav. djelo, str. 120). Jovan bjeg je ostao sa svojim sjedištem na Loznice nakon prelaska na islam, tamo gdje je i ranije bio. On je bio jedan od odanijih begova Sahil-paši, zbog čega je i uživao veliki ugled, a i visoko poštovanje od ovoga paše, koji mu je uvijek bio na usluzi. Ako je to tačno, a nema potrebe da u to ne vjerujemo, onda bi moglo biti da je Sahil-paša bio prvi paša, kojik je došao na prostorima Bihora, a možda je i prva posada grada Bihora bila usko vezana za njega. Nije poznato koliko je ovaj paša bio na toj dužnosti u Bihoru, što je sa njim bilo i ko ga je zamjenio. Pošto je iza njega ostalo potomstvo, moglo bi se smatrati da je on ostao do kraja svoga života na položaju paše i da je tu i umro. Vjerovatno da je on, kao prvi paša imao veze i sa mnogim komandnim osobljem vojske i ne samo u gradu Bihora nego i dalje. To je moralo da bude u njegovoj nadležnosti kao paše čitavog Bihora. HAJDAR-PAŠA Za Hajdar-pašu postoji nešto pisanih podataka kroz istorijsku gradu, a dosta je o njemu ostalo u sjećanjima njegovih potomaka, kojih danas ima po čitavom Sandžaku, ali ih ima i po drugim krajevima. Doseljavanje Hajdar-paše u Bihor treba vezati za česte pobune Srba, koje su uzimale sve više maha. Od početka prvog doseljavanja Muslimana na bihorskim prostorima pa do druge polovine XVI vijeka i početkom XVII vijeka, bilo je doseljavanja Muslimana, ali su ta doseljavanja bila pojedinačna ili u manjim grupama. Iako su Turci bili zaposjeli grad Bihor, čija je posada imala mjestimično i svoje posjede na uživanju, etnički sastav stanovništva se nije bitno mijenjao. To potvrđuje i jedna turska etnička karta iz koje se vidi da je Bihor u prvoj polovini XVI vijeka bio naseljen skoro isključivo hrišćanskim stanovništvom (Anastasije Trošević, Stanovništvo balkanskog poluostrva u XVI vijeku, navod po "Revue de la Fakulte de Fakulte de seienes aconomiqus de l' univerzite divstambol" Anne II). U prilog tome navodimo da je u jednom drugom turskom defteru, koji se odnosi na potpis stoke iz 1585. godine, zabelježena su domaćinstva čija su imena bila srpska. Lutovac u pomenutoj knjizi navodi da i pored toga, činjenica je što se 1686. godine pominje bihorski vladika sa sjedištem kod crkve sv Petra, ukazuje da je tada u ovom kraju stanovništvo bilo u većini pravoslavno (nav. djelo str. 15). Tek poslije 1690. godine, počinje se mijenjati etnički sastav bihorskog stanovništva. Razlog tome treba tražiti u tome što je srpski narod Bihora učestvovao u ustanku 1687 -1690. godine u Bihoru. Vezano za ovaj bihorski ustanak Srba, J. Tomić navodi kako su još u početku rata Australije sa Turskom 1683. godine, Ćesarevci slali svoje povjerenike koji su krstarili po Bihoru i podsticali srpski narod na ustanak. Tada je glavna misija bila povjerena Petru Sokoloviću, najstarijem kapetanu srpske vojske, koji je bio rodom iz bihorskog sjela Višnjava (podatak objavljen u Glas SK. akademije nauka LXX, Beograd l922.). Na drugom mjestu se navodi kako su u jesen 1689. godine, Kuči razbili Turke u Bijelom Polju, gdje su se sastale sa Ćesarevcima. Činjenica je da su se Srbi u Bihoru, iako su imali veće povlastice od ostalih Srba u drugim krajevima, osjećali i ranije nezadovoljnim pa su često pravili pobune, pokušavajući da se potpuno oslobode turske uprave. Poslije takve jedne pobune u Bihoru je poslan Hajdar-paša sa zadatkom da uguši te njihove pobune. Hajdar-paši je tada ustupljen čitav Bihor i posjed. On je tada postao apsolitni gospodar Bihora. Imao je svoje kule u Radulićima, Loznoj, Bistrici i Vrševu, iz kojih je upravljao tim djelovima Bihora. U svim tim mjestima bile su podignute i džamije, a jedna od najljepših po svojoj arhitekturi i van Bihora bila je ona u Radulićima, u kojoj je i Hajdar-paša obavljao molitvu. Uz džamiju je bila i biblioteka koja se odlikovala bogastvom knjiga na arapskom, turskom i persijskom jeziku. U toj džamiji su služili po pravilu, Hajdarpašići sve dok se nijesu iselili iz Radulića. Pored džamije je bilo podignuto i turbe Hajdar-pašino i još jednog njegovog barjaktara. U neposrednoj blizini džamije se nalazio i Hajdar-pašin Saraj i to je potvrda da je ovdje i bila njegova rezindencija odakle je i upravljao cijelim Bihorom. To svjedoči i njegovo turbe u kojem je on sahranjen pored svoje džamije. Hajdar-paša je tada uspio da uguši pobunu Srba u Bihoru, ali ne i u potpunosti, jer su se one događale i dalje. Naročito su brđanska plemena iz Crne Gore vršila česte upade u Bihor i harala po muslimanskim selima. Tada su se u Bihor doselili i drugi visoki dolojanstvenici turskih vlasti. Potomstvo Hajdar-paše je dosta brojno i ono se nalazi svuda po Sandžaku. Ima ih i po Kosovu, Bosni, a dosta se njih i odselilo u Tursku. MEHMED ĆOR-PAŠA Poslednji paša koji se doselio u Bihor bio je Mehmed Ćor-paša. Mehmed-paša je bio ćorav u jedno oko pa su ga zvali i ćor-paša, da bi kasnije se njegovo potomstvo prozvalo Ćorovići. Po dolasku u Bihor dobio je posjed u Loznoj. Došao je iz Osjeka nakon što je bio zauzet od strane austrijske vojske i hrvatskih ustanika. Vrijeme njegovog dolaska je bilo poslije 1699. godine. On je tada podijelio vlast u Bihoru sa Hajdar-pašom, koji nije mogao sam da uguši ustanike, pa je Ćor-paša došao da mu pomogne. Predanja govore kako je on poslan u Bihor da bi svrgao Hajdar-pašu sa tog položaja, jer se je, navodno, bio osilio i nije htio da izvršava carska naređenja. Međutim, istina je da su se pobune Srba po Bihoru, sve češće događale i da sam Hajdar-paša nije mogao da ih uguši. To potvrđuje i njegov dogovor sa Hajdar-pašom o međusobnoj podjeli vlasti u Bihoru, kako bi zajednički mogli bolje i efikasnije da djelaju na ugušenju srpskih pobuna. Po dolasku Mehmed Ćor-paše u Loznoj sagradio je kulu, odakle je vladao sa svojim nasljednicima dobrim dijelom Bihora oko 200 godina. Izgleda da je on sa svojim potomstvom imao najduži period vladavine u Bihoru od njegovih prethodnika. Oko njegove kule su bile izgrađene i druge begovske kuće, koje su podizane po ugledu na grad. Mehmed Ćor-paša je imao lagodan život u Osijeku, pa je to želio stvoriti i na svom spahiluku u Loznoj što je i uspijevao. Predanje govori da je bio jako strog, zbog čega je često dolazio u sukob sa jačim plemenima Bihora. Jedan od njegovih potomaka bio je Muslaj-beg Ćorović, koji je imao takođe sjedište u Loznoj. On je za dobar dio Donjeg Bihora imao svu vlast u svojim rukama tokom druge polovine XIX vijeka. Međutim, jača bratslva se nisu uvijek slagala sa njim pa nisu bijela sprovoditi njegovu vlast već su radila po svom nahođenju. Od njih se po neko odmetao i držao u strahu nasilnike, kako su zvali one, koji su sprovodili njegovu vlast. Jediin od lili odmetnika spominje se deli Murat i deli Mustafa, oba Sijarići. Njih dvojica su kao "firari" (odmetnici) štitili sirotinju po Bihoru od nasilnika. Oslala je danas priča kod naroda ovog kraja, kako su oni prisilili begove Ćoroviće iz Ivanja da napuste njihov čardak u Ždrijelu. Za uglednu porodicu Ćorovića se zna da je pokazivala veću pažnju za gospodarenjem. To je bio i razlog zbog čega su nailazili na čest otpor kod pojedinih jačih i bogatijih bratstava, u prvome redu Sijarića, Dupljaka i još nekih. To potvrđuje i jedan izveštaj objavljen u "Novinama čitališta Beogradskog", sredinom XIX vijeka, u kome se kaže: "U Pešteru nikakve zakonske vlasti nema nego sami sebi na fisove sude, Sijarić koji najviše bratstava ima onaj im je najstariji". Posljednji predstavnik Ćorovića, koji je imao velikog ugleda kod bihorskog naroda, bio je Jusuf-beg, Ćorović iz Lozne, koji je živio do 1943. godine, kada su ga četnici uhvatili i zvjerski ga ubili. On je platio za sve svoje predhodnike, koji su činili bilo kakva zla na ovim prostorima.